MOJ RATNI put s Hadesom bio je sve samo ne gladak.

Kad se igra prvi put pojavila, a internet automatski poludio za vjerojatno najboljim roguelikeom svih vremena, bio sam više nego skeptičan. Samo jedan pogled na igru bio je dovoljan da “pronicljivo” zaključim da je ovo tek “dosadnjikavi, preteški i repetitivni klon Diabla za apsolutne mazohiste”. 

Iako je posljednji dio možda i točan, sat vremena igranja uvjerilo me da je sve ostalo što sam mislio o Hadesu plamteća hrpetina sranja. 

U sat vremena promijenio sam mišljenje, u narednih pet sati navukao sam se više nego na bilo koju drugu igru u posljednjih 20 godina, a do kraja dana bila mi je u top tri videoigre svih vremena. Slušao sam soundtrack, tu i tamo uspoređivao rezultate s frendovima i proučavao strategije kako bih ostvario još bolje vrijeme prolaska. Suludo. Jedna od onih igara za koju vam je, posebno u ovim godinama, neugodno priznati koliko ste sati života u nju utukli. 

Supergiant Games 

Supergiant Games i prije mi se našao na radaru sa svojim indie remek-djelima kao što su Bastion, Transistor i Pyre, ali Hades je bio klasa za sebe, apsolutni klasik koji bez pretjerivanja svrstavam rame uz rame s najboljim igrama svih vremena, a u mom slučaju govorimo o periodu od osamdesetih do danas. 

Klasik koji je zaslužio apsolutno svaku osvojenu nagradu, uključujući BAFTA-u. 

Naravno, sve je to drastično podiglo očekivanja za nastavak, koji se nedavno pojavio u early access obliku (što su učinili i s jedinicom) te će do kraja godine uz pomoć inputa igrača peglati bugove, manjkavosti, dinamiku, težinu, igrivost, priču i sve ostalo kako bi Hades 2 postao dostojan nasljednik jedinice. 

No je li u ovoj fazi dostojan nasljednik jedinice?

Kratak odgovor na ovo pitanje je – apsolutno. 

Nešto duži je onaj stari kritičarski klišej o tvorcu “koji je uzeo sve što je valjalo s jedinicom i to poboljšao”. 

To je djelomično točno, ali razlike ipak postoje i nekima se možda neće svidjeti. Lagao bih kada bih napisao da istog trena nisam bio i ostao oduševljen svim novim aspektima Hadesa, ali boravak po forumima i subredditima dao mi je malo širi uvid u to da nisu svi pozdravili svaki novitet. 

Izuzmemo li dozlaboga iritantne “anti-woke” primjedbe koje su u ovoj fazi sveprisutne i češće nebulozne nego utemeljene, mnogi su veliku zamjerku pronašli u ne pretjerano maštovitim oružjima i promjenama vezanim za dash, koji je na prvi pogled brutalno srezan i djelomično nadomješten sprintom. 

To osjetno mijenja stil igre, ali ne bih to nazvao nedostatkom, već novitetom koji zahtijeva prilagodbu. Osim toga, neprijatelji i mape osmišljeni su tako da idu u prilog ovoj promjeni, a rezultat je igra koja vas tjera da promijenite dio onoga što ste naučili u prethodniku i razvijete nove vještine. Hoćemo li to zaista nazivati nedostatkom? 

U čemu je problem s oružjem? 

Pa zapravo djeluje kao da je većini kritičara problem to što se ponovno moraju navikavati na oružja koja se ne razlikuju previše od onih u jedinici. 

I nisu u krivu. Ekipa je doslovno zamijenila stara oružja novima, koja su zapravo stara oružja s gomilom novih trikova. Međutim, ono što nekima djeluje kao negativna stvar, nama drugima nije ni približno velik problem. Štoviše, zabavno je privikavati se na varijacije glavna tri napada, koji se nazivaju Omega napadi i na momente osjetno mijenjaju stil igre.  

Isto vrijedi i za raznorazna pojačanja i opremu koja vam pomaže u avanturi, ali sve je neusporedivo kompleksnije i slojevitije nego u prethodniku. Na trenutke se čak može učiniti da je svega previše, ali igra vas vrlo postepeno i pametno uvodi u gomilu novotarija tako da istovremeno stari igrači neće gubiti vrijeme kako bi naučili stvari koje već znaju, a novi se neće osjećati izgubljeno u toj šumi sadržaja. 

Doduše, za ovo posljednje nisam siguran, ali djeluje kao da bi moglo biti točno. 

Što je novo?

Što se samog stila igre tiče, na poznatom ste terenu, ali postoji razlika. Ovog puta svako je kretanje od starta još manje osjetno nego prije jer zbog slojevitosti modifikacija svaki “build” djeluje još specifičnije i tjera vas da stvarate vrlo konkretne strategije. 

Tu dolazimo i do nadogradnje kampa, koja je toliko proširena da na momente imate osjećaj da ste u zasebnoj igri. Taj “idem u pohode kako bih skupio resurse za kamp” dio priče još je naglašeniji i sad ćete, osim osnovnih resursa, prikupljati i rude, održavati vrtove, modificirati kamp i otvarati nova područja kako biste poboljšali sebe ili odnose s bitnim likovima. Puno veće, složenije i zanimljivije. 

Što se, pak, priče tiče, neću trošiti previše vremena jer vrlo je lako uletjeti na teren spoilera, a i u early access fazi smo pa priča zapravo nije ni gotova. Ukratko, ovog puta igrate kao Melinoe, Zagreusova sestra i Hadova kći koja se pokušava osvetiti glavnom negativcu Kronosu. I tu ću stati i dodati samo da je scenarij ponovno na nivou, a Melinoe je podjednako kompleksan i slojevit lik. 

Imamo li GOTY?

Supergiant ekipa vrlo očito ne može pogriješiti i jedan su od trenutno najzanimljivijih razvojnih timova u industriji, a svaki se njihov novi korak prati s velikom pozornošću. 

Ne želim se zalijetati i davati previsoke ili, na kraju krajeva, bilo kakve ocjene jer ovo je igra koja se još uvijek razvija, ali već u ovoj fazi Hades 2 ozbiljan je kandidat za igru godine. Nije ovo posebno zanimljiva godina jer umjesto drugih Helldiversa i drugog Hadesa, nismo još dobili naslov koji bi izazivao toliko pozitivnih reakcija, ali… Kakva igra. Sama činjenica da u ovoj fazi izaziva toliko oduševljenja više je nego dobar znak da bi konačan proizvod mogao biti još jedno remek-djelo za tvorce koji u katalogu nemaju jedan jedini prosječan naslov. 

Međutim, na kraju ću cijelo ovo iskustvo sažeti u misao kojom sam više-manje i započeo. 

Nemam pojma kako će sve završiti i postoji li stvarno mogućnost da SG do kraja godine napravi toliko grešaka da usere sav potencijal pokazan u early accessu. Sve je moguće. Nitko nije vjerovao da bi Helldiversi nakon onakvog starta mogli istovariti ideju kao ono s računom na PSN-u, ali učinili su to i za dlaku izbjegli fail epskih razmjera. Ukratko, ne znam. Sve je moguće. Ono što znam je da se u svijetu videoigara rijetko susrećem s igrama koje mi daju isti onaj osjećaj koji sam doživljavao kada sam imao manje godina i više vremena. Pojave se tu i tamo, ali ni u približnoj mjeri onoliko koliko bih želio. Hades 2 jedna je od tih igara. Jedna od onih u kojima se nakon “još samo jedan krug” trznete nekoliko sati kasnije i shvatite da ste ponovno zabrijali. I nije vam žao jer je iskustvo nevjerojatno. 

Mislim da u kontekstu igara uistinu ne postoji veći kompliment.